4.9.13

Voljeti kao Isus {tjedan 1} ~ Među 10% zahvalnih...

 

Bilo je kasno.  Tako kasno da su me pekle oči i  pomalo boljela glava. Moj je dan bio blagoslovljen, ali je bio, oh, poprilično ispunjen. Kratko sam uzdahnula od olakšanja kada je moja glava pala na jastuk, zahvalna da je dan došao kraju.

 Par sekundi nakon što sam sklopila oči, čula sam nježni šapat koji je dolazio s gornjeg kata.

Ovo se događa mamama, naravno.

Ovo šesto čulo koje djeca imaju u tajnosti da te iznenada trebaju baš u trenutku kada si prvi puta nakon sati provedenih na nogama konačno sjela. Željela bih da mogu reći da sam bila puna strpljenja i milosti te noći, ali ovoj mami je bilo dosta. Odmarširala sam gore spremna odlučno provesti naša očekivanja u vezi odlaska u krevet. On bi uskoro probudio ostalu djecu svojim plačnim glasanjem (koje je na trenutak postalo jače), i njegova igra traženja pažnje kako bi duže ostao budan nije djelovala na moje meko majčinsko srce ovoga puta. Ali ovaj desetogodišnjak je znao bolje.
 
Umarširala sam u njegovu sobu i spustila se do njegovog kreveta spremna da ga ukorim, kada sam iznenada shvatila da ovo možda uopće nije još jedna shema za "samo još jedno piće". Moj dječak je bio vidljivo preplavljen osjećajima, sada do točke jecanja, jedva sposoban govoriti. Skupila sam njegove vlažne obraze u svoje ruke i gotovo srdita tražila odgovor. "Kompa, moraš mi reći što ne valja. Zašto plačeš?"
I u takvoj tankoćutnosti i poniznosti moj se dječak pribrao i prošaptao - kroz iskrene suze - ovoj iscrpljenoj mami najljepše riječi te noći...

 “On je umro za mene. Mama, Isus JE UMRO za mene.”

Poplava moje vlastite krivnje - pomiješana s ljubavlju i zahvalnošću koje su me preplavile - ispunila je moje srce i uzela sam u naručje toga dječaka. Oh, uzela sam ga u naručje. I slušala sam kako mi govori da nije mogao zaspati... cijela dva sata nakon što sam ga poljubila u čelo i ušuškala u krevet. Nije mogao izbaciti to iz svoje glave, tu tako dragocjenu misao, i sjedio je u svom krevetu, moleći, plačući i zahvaljujući Isusu na daru koji je na dublji i osobniji način razumio te noći - možda više nego što ga je ikada prije razumio.

Spoznao je tko je on bio.

Spoznao je što je Isus dao.

 I nije mogao prijeći preko toga.

 Pa je otrčao Isusu i zahvalio Mu. 

Nekako sam našla put do svoga kreveta te noći, i kada je moja glava pala na jastuk po drugi put, ja sam sada bila ta koja nije mogla zaspati. U tišini i sama u svojim mislima, pitala sam se... 


Kada sam postala tako ispunjena svojim ispraznim pokušajima da budem sama sebi dovoljna, da sam si dopustila zaboraviti činjenicu da sam očišćena od svog vlastitog grijeha?  


Kada je bio posljednji put da sam bila preplavljena mišlju o križu koje se sada nisam mogla riješiti? 
 

Koliko je prošlo odkada sam otrčala Isusu zahvaliti Mu, jednostavno zato što sam potpuno obuzeta milošću?

Isus upita:  “Zar se nisu očistila desetorica? Gdje su još devetorica? Ni jedan se ne nađe da se vrati i Bogu zahvali, osim ovoga tuđina!” ~ Luka 17:17-18 

Bože, pomozi mi spoznati tko sam... grješnik u očajnoj potrebi za Spasiteljem.

Bože, pomozi mi spoznati što je Isus dao... sam svoj život kao otkupninu za mnoge.

Bože, pomozi da me tvoja milost obuzme, tako da nikada više ne prijeđem preko toga.

Bože, pomozi mi biti među 10% zahvalnih.


"Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, povrati se slaveći Boga u sav glas. Pade ničice do nogu Isusovih, pa mu poče zahvaljivati..." ~ Luka 17:15-16

 

Do Njegovih nogu,

 

No comments:

Post a Comment